U profesionalnoj karijeri imao je dvadeset devet borbi. Pobijedio je dvadeset četiri puta, od toga dvanaest prekidom, tri je borbe izgubio, a dva su meča završila neodlučenim rezultatom.

Boksao je u poluteškoj, a četiri posljednja meča u lakoteškoj kategoriji.

Prešao je među profesionalce 1975. godine. Menadžer mu je bio Boris Kramarsich, dok mu je trener bio Talijan Nello Barbadoro. Zoran Čirković, kojem je Mate bio vjenčani kum, nakon one amaterske ostao je uz njega i u profesionalnoj karijeri kao glavna karika za kondicijsku pripremu.

Na beogradskoj Marakani je 10. srpnja 1976. godine pobjedom nad Talijanom Domenicom Adinolfijem postao prvak Europe. Tu je titulu obranio tri puta.

U Milanu je 7. siječnja 1978. godine postao WBC prvak svijeta pobjedom nad Argentincem Miguelom Angelom Cuellom.

Titulu WBC prvaka svijeta obranio je na beogradskoj Marakani 17. lipnja protiv Engleza Johna Conteha.

Prvi profesionalni meč održan je na Ljetnoj pozornici u Opatiji 31. svibnja 1975. godine. Protivnik mu je bio Talijan Dante Lazzari, kojeg je pobijedio prekidom u drugoj rundi.

Drugi meč održan je 20. lipnja u dvorani Palalido u Milanu gdje mu je protivnik bio budući francuski prvak Robert Amory, kojeg je pobijedio prekidom u petoj rundi.

Svoj treći profesionalni meč boksao je 12. srpnja u Arenzanu u Italiji. Pobijedio je Nijemca Horsta Langa nokautom u prvoj rundi.

Sljedeći meč boksao je protiv Josea Galveza Vazqueza iz Španjolske, 22. kolovoza na splitskim Gripama, kojeg je pobijedio jednoglasnom odlukom sudaca.

13. rujna u pulskoj Areni, pobijedio je Argentinca Josea Evarista Gomeza jednoglasnom odlukom sudaca.

U zagrebačkom Domu sportova 6. listopada protivnik mu je bio Amerikanac Johnny Griffin. Pobijedio ga je prekidom nakon pete runde.

U milanskom Palalidu je 30. listopada pobijedio Amerikanca Karla Zurheidea nokautom u prvoj rundi.

U Skoplju 22. studenoga, protivnik mu je bio Amerikanac Billy Freeman, kojeg je pobijedio jednoglasnom odlukom sudaca.

Zadnji meč u ovoj godini održao se u Italiji u Reggio Emiliji 26. prosinca. Pobijedio je Talijana Onelia Granda jednoglasnom odlukom sudaca.

Prvi meč u 1976. godini boksao je u Italiji u Trstu 6. veljače. Protivnik mu je bio Amerikanac Macka Foley, kojeg je pobijedio prekidom u drugoj rundi.

Boksao je u Sydneyu u Hordern Pavilionu 6. ožujka. Protivnik mu je bio Sentiki Qata iz države Fidži, kojeg je pobijedio jednoglasnom odlukom sudaca

Nakon pobjede nad Qatom, boksao je jedan neslužbeni meč protiv višestrukog australskog prvaka Tonyja Mundinea kojeg je pobijedio prekidom.

U Melbourneu u Windsor Regis Hotelu je 20. ožujka pobijedio budućeg prvaka Australije u teškoj kategoriji Mailea Haumonu iz države Tonga, jednoglasnom odlukom sudaca.

U dvorani Palasport di San Siro u Milanu je 21. svibnja izgubio meč na bodove protiv budućeg prvaka svijeta, Amerikanca Matthewa Saada Muhammada.

Na beogradskoj Marakani je 10. srpnja postao prvak Europe pobjedom nad Talijanom Domenicom Adinolfijem nakon prekida u jedanaestoj rundi. Nakon proglašenja pobjednika preskočio je konopce i skočio u publiku.

U zagrebačkom Domu sportova 11. rujna, pobijedio je prekidom u devetoj rundi Amerikanca Ala Boldena.

U Milanu je, u dvorani Palasport di San Siro, 15. listopada prvi put branio europsku titulu. Obranio ju je protiv talijanskog prvaka Alda Traversara, jednoglasnom odlukom sudaca nakon petnaest rundi.

U Italiji u Trstu 3. prosinca, boksao je protiv Amerikanca Matthewa Saada Muhammada. Meč je proglašen neriješenim.

Prvi meč u 1977. godini, boksao je 5. ožujka u Velenju u Crvenoj dvorani. Protivnik mu je bio višestruki francuski prvak Christian Poncelet, kojeg je pobijedio jednoglasnom odlukom sudaca.

U švicarskom Morgesu je 29. travnja obranio po drugi put europsku titulu protiv španjolskog prvaka Francoisa Fiola kojeg je pobijedio jednoglasnom odlukom sudaca nakon petnaest rundi.

Obranio je po treći put titulu prvaka Europe u Baselu u Švicarskoj 9. srpnja, protiv skandinavskog prvaka Haralda Skoga nakon petnaest rundi, jednoglasnom odlukom sudaca.

U riječkoj Dvorani mladosti je 21. kolovoza pobijedio prekidom u šestoj rundi njemačkog prvaka Lea Kakolewicza.

U dvorani Palasport di San Siro u Milanu 7. siječnja 1978. godine, postao je WBC prvak svijeta. Pobijedio je neporaženog Argentinca Miguela Angela Cuella nokautom u devetoj rundi.

U sarajevskoj Skenderiji je 28. travnja pobijedio Amerikanca Tonyja Greena prekidom u šestoj rundi.

Obranio je titulu WBC prvaka svijeta na beogradskoj Marakani 17. lipnja protiv bivšeg svjetskog prvaka Engleza Johna Conteha na bodove nakon petnaest rundi.

U Italiji u Marsali u dvorani Palazzetto dello Sport je 2. prosinca izgubio titulu WBC prvaka svijeta porazom od Amerikanca Marvina Johnsona prekidom u desetoj rundi. Bio je to njegov posljednji meč u poluteškoj kategoriji.

U Munchenu je 28. srpnja 1979. godine pobijedio u novoformiranoj lakoteškoj kategoriji Amerikanca Joea Mayea nokautom u petoj rundi.

U Goriziji u Italiji je 26. rujna pobijedio u meču eliminacije za titulu WBC prvaka svijeta u lakoteškoj kategoriji australskog prvaka Tonyja Mundinea jednoglasnom odlukom sudaca nakon dvanaest rundi.

Na splitskim Gripama 8. prosinca, boksao je protiv Amerikanca Marvina Camela za titulu WBC prvaka svijeta u lakoteškoj kategoriji. Meč je nakon petnaest rundi proglašen neriješenim.

U Caesars Palaceu u Las Vegasu 31. ožujka 1980. godine je izgubio u meču za titulu WBC prvaka svijeta u lakoteškoj kategoriji protiv Amerikanca Marvina Camela, na bodove nakon petnaest rundi. Bio je to njegov posljednji meč u karijeri.